Prostorna tehnika-skulptura u slici

Hvala Peri i Radenku, a sad idemo dalje. Evo jedne ikone koje nema na linku, radi se o obradi ikone Bogorodice iz 17.stoljeća, karakteristična po tome što spada među rijetke vizantijske ikone gdje je Isus prikazan bez oreola. Inače crno-bijelu kopiju sam dobio od jednog Grka prilikom izložbe u Solunu, koji je tražio da mu po njoj napravim mali broš samo sa glavama Bogorodice i Isusa. Pošto mi se svidjela i vrlo je neuobičajena, odlučio sam da je napravim za nas u cjelosti.
[30]
[31]

Ukupno sam obradio oko 25 vizantijskih ikona (ima i jedna Madona od Albrehta Durera) i skoro sve su otišle kao poklon (ne bih da obrazložem zašto). Primjetio sam u forumu radove člana danijelevuksanović, koji su izvedeni do perfekcije, takođe u tehnici visokog reljefa samo za razliku od mojih, sa bogato ukrašenim ramom. U razgovoru sa Mitropolitom Amfilohijem, kao i sa jednim sveštenikom, predavačem u cetinjskoj bogosloviji (inače magistar istorije umjetnosti) koji je pažljivo pratio moj rad od samog početka, rečeno mi je da ovakva tehnika nije kanonski prihvatljiva za pravoslavnu crkvu, jer crkva poznaje samo plošnu tehniku, odnosno ikonopisanje. Tu su mnoge stvari ostale nedorečene, posebno što sam u nekim muzejskim katalozima našao primjerke vizantijskih ikona rađene u drvetu visokim reljefom, stare nekoliko stoljeća, tako da je sve to skupa za mene ostala nekakva misterija. U svakom slučaju nisam podrezivao ikone, odnosno odvajao od podloge.

Nemam završenu nikakvu likovnu školu (elektroenergetičar), iako sam kao mali dobro slikao i crtao, tako da ne bih mogao kompetentno ući u nekakvu diskusiju povodom ove teme. Ono što sam zapazio i što je po meni fakat, kod današnje umjetnosti vještina izrade nekog rada je u drugom planu, a nekakva “ideja” je primarna. Zato imamo izložbe sa gomilom nekakvih instalacija i “umjetničkih djela” koje razumije samo vrlo uzak krug ljudi. Fakat je isto tako da možete biti drugi Mikelanđelo, ali ako nemate barem 20000€ za organizovanje jedne kvalitetne izložbe u kvalitetnom prostoru, džabe vam je sav trud. Sve u svemu, današnja umjetnost je jedan veliki biznis, ne samo na našim prostorima već i u inostranstvu, to sam se uvjerio na svom višegodišnjem iskustvu i nekoliko izložbi što sam imao (na žalost ni jedna na adekvatnom nivou).
Ovdje se ne radi o nekakvim pravilima u duborezu, radovi u ovoj tehnici su mogli biti rađeni i u kamenu i isto bi prošli kod Pravoslavne crkve. Plitki reljefi su često zastupljeni kod ukrašavanja Pravoslavnih crkava (valjda se i to tretira kao nekakva plošna tehnika) i nitko od sveštenika nije sporio kvalitet i duhovnost mojih radova, naprotiv, s jedne strane svi su bili oduševljeni, a s druge zatečeni i u nekakvoj dilemi. Kanonska pravila Pravoslavne crkve, za razliku od npr. Katoličke, su vrlo kruta (makar ima primjera gdje bi se to moglo opovrgnuti, ali bih išao previše u off) i da nije tako, Pravoslavna crkva ne bi bila to što jeste. Ja doduše nisam bio aktivan već desetak godina, tako da ostavljam neku rezervu, možda se po tom planu ipak nešto promijenilo.
Eto toliko, neka sad mene lupaju po glavi koliko hoće, baš me briga.

U nastavku ću izložiti skenirane fotografije tri kompozicije i originalne motive na osnovu kojih su napravljene, inače se radi o prerađenim ilustracijama iz bečko-lajpciške biblije.

“Skidanje Isusa Hrista sa krsta” je moja prva kompozicija, što se i može uočiti usporedbom mojih kasnijih radova.
[35]
[36]

„Stišavanje bure na galilejskom jezeru“ je kompozicija u najvećem formatu koji sam pravio (565x540mm), a daska je napravljena iz 4 dijela, spojenim kvalitetnim stolarskim spojevima i umetanjem sa zadnje strane poprečno dvije konusne letve, kako se sve skupa ne bi vremenom krivilo (nešto kao kod originalnih ikonopisanih ikona na lipovoj dasci). Sama priprema je uzela dosta vremena, ali se zato sastavi vrlo teško uočavaju. Pjena od valova je dosta privlačila pažnju kao tehnički detalj duboreza, ali o tome ću u drugom dijelu.
[37]
[38]

„Prorok Danilo u jami sa lavovima“ je kompozicija manjeg formata, ali sa vrlo izraženim prostornim efektom, što na žalost ne mogu slikati iz uglova, jer nije više kod mene.
[39]
[40]

Evo to bi bilo nekoliko radova za početak, a u nastavku nakon kratke pauze, pokazati ću alat i neke tehničke detalje vezano za ovaj duborez.
pozz

Ne, imao sam u planu da pravim neke realne situacije iz života, običaja i sl. nešto u obliku ovih izloženih kompozicija, međutim ovakav rad zahtijeva jako puno vremena i koncentracije, odnosno trebao bih raditi samo to i ništa drugo. Važno je da se savlada tehnika, a motiv treba "uloviti". Naravno tu je i problem financijske prirode, kako to i na osnovu čega procijeniti, bez dobre izložbe na pravom mjestu to se ne može ni prodati kako treba, a treba i živjeti od nečega. U svakom slučaju razmišljam o tome.

Pero baš hoćeš da uđeš u moj kućni budžet, ne znam samo da li te to stvarno interesuje ili si htjeo samo malo podignuti ovu temu gore. :hh

Ali kad smo već kod izložbi, evo da napišem jednu malu priču vezano za to, može koristiti svima koji imaju malo veće ambicije da izlažu svoje radove negdje vani (u Srbiji ne znam kako stoje stvari).
U periodu dok sam stvarao svoje radove, imao sam tri izložbe u CG i po jednu u Grčkoj i Njemačkoj. Što se Crne Gore tiče, ne mislim da je to neka dobra destinacija za pravljenje kvalitetnih izložbi, a navesti ću primjer i zašto. Uzeti ću primjer galerije „Centar“ u centru Podgorice, koja bi trebala biti jedna reprezentativna galerija, gdje sam negdje početkom 1998. molio da mi ustupe prostor za izlaganje, ali su me glatko odbili navodno zato što nemam diplomu likovne akademije. Ponudili su da pokušam u prostoriji „Perjaničkog doma“ i to kao nije bilo izvjesno (tko poznaje Podgoricu, zna o čemu pišem). Možda mjesec dana poslije, šetao sam bulevarom pored „Centra“ i vidim unutra izložene nekakve mermerne stepenice, klupice, bankove i slične proizvode, pa svratim da vidim šta je to. Neki privatnik je mašinski obradio razne vrste mermera i granita, a kao katalog su mu bile ukoričene male pločice granita u raznim bojama, dakle nešto što nema apsolutno nikakve veze s umjetničkom galerijom već bi trebalo da se izlaže na građevinskom sajmu. Ali šta ćeš, čovjek mora da je negdje nabavio akademsku diplomu, pa može da izlaže šta hoće.
Zato sam ja, da se revanširam, nekako „izmuvao“ nekoliko kvadrata izložbenog prostora na sajmu turizma i informatike u Budvi, gdje je prošao buljuk ljudi koji naravno nisu došli da gledaju moje radove, već je svako išao svojim poslom.
Jedna izložba je bila u prostorijama radio-stanice „Svetigora“ na Cetinju, na dan njezinog otvaranja. Tom prilikom je svečanost udostojio svojim prisustvom pokojni Patrijarh Pavle i došlo je oko 200 ljudi, normalno da uzmu blagoslov od Patrijarha, a razgledanje je bilo u drugom planu. Treća izložba nije vrijedna pomena, pa neću o tome ni da pišem. U par galerija koje nešto vrijede, dobio sam samo obećanja ali nikada poziv. Pokušao sam da se učlanim u Udruženje likovnih umjetnika CG, ali ni tu ništa, navodno opet fali diploma, iako znam da je bilo članova koji su samouki i njihovi radovi se ne mogu ni primaći većini koji su izloženi u ovom forumu.

U jesen 1997. u manastir „Ždrebaonik“ blizu nas došao jedan Grk, sa punim autom poklona za crkvu, navodno neki dobrostojeći lik. Povezao sam se preko sestara sa njim i kad je vidio moje radove, odmah je pristao da mi pomogne organizovati izložbu u Solunu, odakle je došao. Tu je bilo priče o kvalitetnoj galeriji, novinarima, TV-u, katalozima i svemu što prati jednu izložbu (sporazumjeli smo se na njemačkom), da bi moja supruga i ja zapucali za Solun, mjesec dana prije planirane izložbe. Ta godina je bila nekakva „godina kulture“u Grčkoj, a Solun je bio pun stranaca „kao oko“ i jedva smo našli smještaj za par dana koliko smo namjeravali ostati. Došli smo samo da se uvjerimo da je sve kako je čovjek ispričao i tamo smo vidjeli jedan ne velik, ali pristojan prostor, relativno blizu centra, unutra izložene nekakve slike, a svi prijatni i uljudni. Usput sam pogodio posao za neke sitnice u duborezu sa jednim drugim Grkom i vratili smo se kući, puni optimizma kako će ovo uz dobar marketing biti „puni pogodak“.
Nakon mjesec dana sam došao s radovima, sve postavio i sve mi se činilo super. Drugi dan dođem u „galeriju“, kad tamo sve puno stolova i stolica, otvorio se šank, a ja se uhvatio za glavu, šta je ovo ljudi? Oni mi tek tada objasniše da je to u stvari klub ruskih iseljenika, gdje se oni sastaju i druže, a moji radovi su im baš fino uljepšali prostor. Vidim da od televizije i novinara nema ništa, oni nekako ubacili nekakvu muziku unutra, to počelo da se pije i pjeva onako „po ruski“, a ja popizdio sve u šesnaest i sve gledam da mi netko pijan ne zakači koji od duboreza. Dođe Grk koji mi je sve to „organizovao“ i pitam ga šta je ovo, a on mi odgovara kao „šta bi ti htjeo, ovo je baš lijepo“, sjedne za stol i uživa u pjesmi. Tražio sam da pokupim svoje radove i idem kući, međutim oni rekoše kako je to sve planirano i da moram ostati do kraja (19.11-03.12.). Ipak sam uspio skratiti tu farsu za 4 dana. Tu se naravno skupljalo uglavnom rusko društvo, skoro uvijek iste face, ali se ipak tu našao i jedan naš čovjek iz Beograda koji je radio kao instruktor u jednoj školi ikonografije, te me pozvao da budem gost u školi ta 3-4 dana.
[45]

(nisam znao da mi ime i prezime na grčkom izgleda ovako smiješno)

1999. godine sam morao otići za Minhen, ne vezano za moje radove, a prethodno su moji rođaci što žive tamo ponijeli sa sobom par kompozicija. Usput sam našao u Minhenu jedno od njihovih umjetničkih udruženja i prezentirao te radove, pa je nedugo nakon toga uslijedio pismeni poziv za učešće u jednoj grupnoj izložbi. Poučen lošim iskustvom na srpsko-makedonskoj granici pri povratku iz Grčke, kad nisam imao potrebnu papirologiju za prenošenje radova preko granice (carinska deklaracija), odradio sam taj posao za Njemačku (oko 200DM), tri puta putovao do njemačkog konzulata za Sarajevo zbog vize i konačno sam bio spreman za veliki put. Planirao sam iz Podgorice avionom do Frankfurta pa vozom do Minhena, a nosio sam sa sobom oko 50kg samo duboreza (sve kompozicije imaju drvene transportne kutije).

Dođem na podgorički aerodrom nekih 40min. ranije, kad tamo nema nikoga, pitam osoblje šta je s mojim letom, a oni mi odgovoriše da trčim brzo na pistu jer avion ode. Ko blesav sam projurio kroz izlaz, nisu mi ni tražili pasoš i kartu i onako s 50kg mojih radova (srećom sam sklepao nekakvo postolje na točkićima) i ličnim stvarima bukvalno trčao 150-200m po pisti dok nisam došao do aviona, od kojeg su već odmaknuli stepenice za ulaz. Tu sam se kratko posvađao sa aerodromskim osobljem, dok mi nisu ubacili prtljag u „gepek Fokera“ kao da su to džakovi s krumpirom. Napokon sam ušao u avion i onda ukapirao da je jedan od putnika bio i tadašnji ministar inostranih poslova CG Branko Perović, pa mi je bilo jasno zašto su krenuli tako rano.

Kad smo došli u Frankfurt, ponovo šok, na carinskom prelazu nisu mi uvažili CG carinsku deklaraciju i zaplijenili mi kompletnu postavku duboreza. Tu sam se posvađao sa jednom vrlo neljubaznom njemačkom policajkom i na kraju sjeo u voz za Minhen. Krenuo sam 7 dana ranije, kako bih posjetio neke prijatelje i poznanike, te nekako organizovao razdjeljivanje već odštampanih pozivnica, ali sam te dane morao iskoristiti da nekako vratim moje radove, kako bi uopće učestvovao na izložbi. Posjetio sam organizatorku izložbe, objasnio problem, međutim iako je poziv i sve ostalo bilo regularno, samo je slijezala ramenima i rekla da je u toj situaciji nemoćna da bilo šta uradi. Na sto jada sam na kraju došao do svojih radova, novi papiri i troškovi prevoza Frankfurt-Minhen su koštali oko 600DM, a radove sam podigao bukvalno na samo otvaranje izložbe. Izložba je bila prilično slabo posjećena, poneki izlagač je prodao nešto jeftinih suvenira, ja naravno ništa.
[46]

Vratio sam se natrag s nekakvom raspalinom od auta što mi je šurak poklonio jer više nije mogao proći slijedeću registraciju i za divno čudo došao sve do kuće, da me nitko nije pogledao i bez ikakvih problema. Međutim, problemima još nije kraj, iz CG carine zovu nakon nekoliko dana da im donesem njihovu carinsku deklaraciju, kako bi razdužili njihovu evidenciju, ili kako to već ide, a ja je nemam jer mi je sve ostalo na njemačkoj carini. Na kraju sam morao platiti još 100DM za izradu novih papira.
Da ne bi bilo sve tako crno, ipak sam prodao nešto od radova i to uglavnom po cijenama koje sam odredio, ali potpuno nevezano za izložbe i to u nekom periodu od 2 godine.
Pošto se radilo o povelikim iznosima, porodica je rekla „bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“, razdužili smo dugove, uložili u materijal za kuću i onda sam umjesto duboreza gradio kuću.
Pero, jeli ti sada barem djelomično nešto jasno? :hh

Nadam se da će urednici imati razumijevanja za ovako dugi post, ipak je Vaskrs.
Želim svim forumašima ugodne praznike, HRISTOS VASKRESE!

ps. nego idemo dalje rekao si potavićeš i alat e to me interesuje i ova tema
pozdrav :bye2 :bye2 :bye2
Nisam baš dobro razumio ovo gore, ali bih zaključio da je situacija u Srbiji slična kao u CG, što se tiče izložbi i odnosa prema umjetnicima (lokacija kekenda znači Kikinda ili...)

Da, kao što sam rekao idemo dalje, evo za početak drvena kutija s alatom, možda će se neki razočarati kad vide s čime sam radio svoje duboreze, ali barem meni, nije primaran nekakav ekstra kvalitet alata (barem što se sječiva tiče), pa sam samim tim bio pošteđen potrage za nekakvim firmiranim dlijetima i sl. Svi ručni alati su uglavnom malo prerađeni jeftini proizvodi sa buvlje pijace ili ručno rađeni od reznih čelika, šarafcigera i sl. Prilikom izrade duboreza, pojavi se potreba za nekim specifičnim oblikom noža, kako bih obradio samo neki mali detalj i tada može da posluži čak i žica od kišobrana, takvi „alati“ nakon završenog posla obično završe u smeću.
[49]
[50]
[51]

Kao što se vidi ne koristim klasični drveni batić, nego skraćeni metalni čekić, odgovarajuće težine, ali sam morao zamjeniti drvene drške na dlijetima plastičnim. Naravno to nije obična plastika, već nekakva ekstremno čvrsta masa (bijele drške), po kojoj možeš mlatiti koliko hoćeš, a da ne puca i metalni dio ne utone unutra ni milimetar. Zato kada dođe vrijeme za zamjenu pojedinog alata, drške svakako ostaju.
Tu ponekad ima posla i za hirurški skalper
[52]
[53]

U alatu se vidi i jedna mala Iskrina bušilica (iz KLIP-KLAP kompleta), kao i stativ za precizno bušenje rupa. To sam koristio u prvoj fazi izrade za lakše i brže odstranjivanje viška materijala, a kod kompozicija pomaže pri grubom određivanju dubine svakog plana motiva. Nakon bušenja se dlijetom ručno odstranjuje to što ostane. Burgije za ovu fazu posla su obične HSS za metal, malo prerađenih vrhova, kako nakon obrade ne bi ostajale tačkice na drvetu.
[54]
[55]
[56]
[57]

Dlijeta oštrim pomoću dvostranog brusnog kamena (već je poprilično dotrajao), a za završno poliranje oštrice koristim vodobrusni papir granulacije 240-360 zalijepljen na plastičnu pločicu.
Povremeno je potrebno profilisati oštrice na tocilu.
[58]

Ostale drangulije što se vide na slikama, obraditi ću kroz tehniku ili evn. pitanja.
Za sada toliko i pozdrav do slijedećeg posta.

Da, možda za neki "grublji" duborez, na namještaju ili nešto slično, ali ovdje provedem više vremena gledajući motiv i obradak, nego u rezbarenju. Ona velika dlijeta nisam skoro uopće koristio, srednja onako, a najviše su mi trebala ona manja. Ta su napravljena od HSS burgija, nareznica i sl. znači kvalitetan čelik. Sve da imam dijamantski alat, ne vjerujem da bih nešto puno tu uštedio na vremenu.

Evo još par slika od ovog zidnog sata, a ovdje je i link sa još nekim detaljima kompletne izrade, tako da ima i nekih stvari vezanih za stolariju i još po nešto.
http://regulator-exklusiv-unikat-woodcarving.blogspot.com/p/zidni-sat-sa... [105]